18. etapa - Alpe d'Huez (dva puta)

Le Alpe d'Huez nije najteži uspon koji se koristi u velikim biciklističkim utrkama (teži su npr. obližnji Galibier, Mont Ventoux, usponi u talijanskim Dolomitima). Ono što „Alpe“ čini kultnim je njegova pristupačnost velikom broju ljudi kao i televizičnost cijele te planine – zapravo je televizija proizvela legendu o 21 serpentini. Ljudi iz cijelog svijeta danas dolaze na uspon nekoliko dana prije same utrke i tu provode svoj godišnji odmor. Kampiraju, biciklima osvajaju okolne vrhove i dobro partijaju. Cesta je dan-dva prije utrke zatvorena za aute, tako da na dan utrke gore mogu samo pješaci i biciklisti. Odmah na početku jačina uspona doslovno „udara u glavu“. Planina opominje da s njom nema šale. Dok se borite sa strminom, usput gledate fanove i čudite se tom cirkusu koji se događa oko vas. Teško je opisati što sve navijači rade tijekom tih 12.3 km – plešu, piju, bodre vas i druge bicikliste na usponu, špricaju vas vodom, prave špalir i deru vam se u lice kao da ste vi vozač na Tour-u. U glavi se konstantno bore dva impulsa – u jednom trenutku mislite na fizički umor i hoćete li izdržati do iduće serpentine, a u drugom se smijete ludom Španjolcu u kostimu Supermana. Kad vidite slovensku zastavu vičete im „gremo Slovenci“ i usput im odgovarate na pitanje od kud ste. Svi plješću i podržavaju. Slovacima spomenete Sagana i odmah vas tapšaju i prijateljski poguraju koji metar. Ljudi su doslovno na svakom metru s obje strane ceste, svi su pozitivno ludi, a zastava ima iz gotovo svake zemlje svijeta. Uživancija!  (foto album)

Onda vam se u glavi odjednom nešto klikne i počnete ponovno misliti na strminu. Pogledate iznad sebe i vidite cilj – skijašku stanicu i hotelske komplekse na vrhu, i zavrti vam se u glavi. Mislite kako se već toliko patite, a još ima toliko puno do gore. Noge su tvrde i bride, razmišljate da ovo nema smisla i da treba stati sa strane i pridružiti se navijačkoj fešti. Pa si obećate da ćete izdržati do sljedeće serpentine. Uglavnom, upali ste u krizu… 

Francuzi su svaku serpentinu označili te postavili table s njenim brojem i nadmorskom visinom. Prva serpentina ima broj 21 i dalje se odbrojava prema nuli (tako da su na stazi zapravo 22 serpentine, ali budući da Francuzi ne znaju brojati, uvijek se priča o 21). U trenutku krize ti brojevi i oznake nadmorske visine psihički puno pomažu jer si možete postaviti neki kratkoročni cilj – doći do slijedeće serpentine. I tako redom, jedna po jedna. I onda odjednom kriza prođe, a vi opet uživate u fanovima uz cestu. Možda slične faze prolaze i sami vozači Tour-a, s malom razlikom što oni ipak idu nešto brže uz planinu. 

Još jedna stvar oduševljava - naravno da nismo bili jedini kojima je palo na pamet popeti se gore biciklima. Zajedno s nama penjalo se na tisuće biciklista, a velika većina njih puno brže od autora teksta. Često su me obilazile cijele obitelji – otac na početku grupe formira tempo, iza njega dva-tri klinca od 10 godina na više i na kraju mama koja bodri cijelu ekipu i viče onom mulcu na početku da uspori. Tako svi oni prođu pored mene, a onaj najmlađi u Sky dresu uputi mi pogled u stilu „a jesi spor stari“. 

Kako prolaze serpentine ekipa uz cestu postaje sve luđa i luđa. Na 10-om zavoju su Irci u većini, pjevaju punom parom i na asfalt crtaju grafite podrške svojim vozačima – Dan Martin i Nicholas Roche. Na 7-om zavoju pored groblja nalazi se mala Nizozemska. Na tisuće ljudi u narančastim dresovima je u totalnom party modu, zvučnici tresu neki hardcore horror techno, maše se upaljenim bakljama…

Došao sam do zavoja broj 4 na 1553 mnv, kad su me žandari (evo ih opet!) prisilili da se zaustavim i stanem sa strane jer dolazi Tour de France karavana – dugačka kolona vozila prerađenih na bezbroj načina iz kojih zgodne hostese gledateljima bacaju manje-više beskorisne poklone sponzora. Budući da su dečki iz kluba bili iznad mene na cesti, bliže samom vrhu, odlučio sam se smjestiti na strmoj stijeni iznad samog zavoja. Privezao sam bicikl uz ogradu i za promjenu malo planinario do vrha stijene. Nisam bio usamljen – istu poziciju „skužili“ su dvoje Šveđana, troje Južnoafrikanaca i pet Nijemaca. Vadim pivo i zastavu iz ruksaka i započinje ugodni razgovor s ostalim ljudima na stijeni (početak razgovora doslovno je bio „a čija je to zastava?“). Vrijeme brzo prolazi u iščekivanju prvog prolaska vozača (na današnjoj etapi bila su dva uspona na Alpe d'Huez, jedinstveno u dosadašnjoj povijesti Tour-a). U trenutku dolaska vodećeg svi ustajemo i plješćemo – u vodstvu je Van Garderen, peloton je potpuno razlomljen, Voeckler i Schleck pokušavaju krenuti u napad, nedugo nakon njih prolazi i žuta majica …

Pozdravljam ljude i spuštam se opet na cestu jer u drugom prolazu želim biti dio špalira koji se ispred vozača poput mora otvara u zadnji čas prije prolaska. Pronalazim lijepo mjesto, a točno preko puta mene je zgodna Baskijka, navijačica tima Euskaltel-Euskadi. Slikam curu kao dokaz nekim frendovima koji tvrde da: a) Baskijke nisu zgodne, b) na Tour dolaze samo Baski, a ne i žene. Mala razonoda u iščekivanju drugog prolaska …

Uskoro se čuju helikopteri i stvara se špalir na cesti. Preko puta mene Baski i Amerikanci, ispred Japanci, a iza Nizozemci, svi sa svojim zastavama. Prolazi Van Garderen dok ga Amerikanci frenetično bodre, ima 30-ak sekundi prednosti od prvog pratitelja Francuza Riblona. Još je 4 km do cilja, bit će gusto. Nekoliko minuta kasnije spiker na francuskom radiju u ekstazi javlja da je Riblon prestigao Van Garderena (toliko francuskog i ja znam) i time donio Francuskoj prvu pobjedu na ovogodišnjem Tour-u. Dok radio spiker vrišti izraze poput „heroique“ Ameri preko puta mene na rubu plača. Vozači i dalje prolaze kroz naš špalir pojedinačno i u malim grupama. Bodrimo ih sve do kraja, a one zadnje sprintere još i najjače jer je njima ipak najteže…

Etapa je gotova, Francuzi se grle i slave, ostali im čestitaju, a desetak minuta nakon prolaska zadnjeg vozača kreće nova avanture – spust nazad do Bourg-a zajedno sa još desetine tisuća drugih pješaka, biciklista i bezbroj službenih vozila. Gataj, koči, ubrzaj, stani, kreni, …

Kod auta se srećem s ostatkom ekipe i uz pivo razmjenjujemo dojmove. Pričamo još dugo za vrijeme vožnje prema Grenoblu u kojem imamo večerašnji smještaj. Ostali dečki su došli do vrha i potpuno osvojili Alpe d'Huez. Svi smo oduševljeni doživljenim. Koliko god smo čuli o toj planini i koliko god smo puta vidjeli sam prijenos uspona, ništa ne može dočarati taj dojam kao biti uživo na licu mjesta i vidjeti cijeli taj, sad sam potpuno siguran, cirkus.