Zadnje jutro našeg boravka u Francuskoj dočekali smo opuštenije nego prethodna. Duže spavanje i lijeno polagano spremanje. Noć smo proveli u selu St. Michel de Maurianne (foto album). Maurianne je još jedna riječna dolina koja od davnina služi za transport ljudi i roba, a ime same rijeke koja je usjekla dolinu je L'Arc. Francuzi su u usku dolinu uspjeli smjestiti malu lokalnu cestu, magistralnu željezničku prugu s dva kolosijeka i autocestu. Zbog nedostatka prostora autocesta praktički uopće ne ide po tlu nego se nalazi „u zraku“, konstantno podignuta uvis teškim betonskim nosačima. Kao da je cijela autocesta vijadukt.
U Alpama, rijeke i njihova vodena moć glavni su izvor života – zahvaljujući rijekama, koje su milijunima godina brazdale svoju dolinu između visokih planina, u dolinama je stvoreno nešto ravnog tla na kojem ljudi mogu izgraditi naselja, ceste, urediti polja. Tijekom ovog putovanja vidjeli smo četiri takve riječne doline iznimne ljepote, po jednu u svakom departmanu u kojem smo bili: rijeka Durance u Gornjim Alpama, Ubaye u Alpama Gornje Provanse, Le Romanche u departmanu Isere (naziv doline je Oisans) i sada L'Arc ovdje u dolini Maurianne.
St. Michel je malo selo, ali vrlo poznato u biciklističkim krugovima budući da su u neposrednoj blizini sela brojni poznati „col“-ovi (Telegraphe, Galibier, Madelaine, Cenis…). Mjesto je puno biciklista od kojih su neki već u rano jutro krenuli na uspone. U selu (kao i u ostatku alpske Francuske) biciklisti imaju i svoje zasebne semafore na raskrižjima, a vozačka kultura i tradicija je takva da je biciklist praktično uvijek u prednosti pred automobilom.
Spremili smo stvari u auto i odjavili se iz hotela. Vida, Pavo i Adam odlučili su obaviti posljednji uspon na 12 km udaljeni Col de Telegraphe. Zahtjevan uspon lako pamtljivog imena ipak nije u rangu le Alpe d'Hueza, a u velikim utrkama obično služi kao zagrijavanje za puno teži Col de Galibier, koji se nalazi odmah iza njega. Dečki su po povratku potvrdili te dojmove – Telegraphe nikako nije mačji kašalj, radi se o ozbiljnom i lijepom šumovitom usponu, ali ipak znatno lakšem od Hueza.
Ja više nisam imao snage za nove uspone. Bilo ih je dovoljno u zadnja 3 dana. Umjesto toga, odlučio sam se praviti Francuzom. Jutro je bilo prekrasno, sunčano, i ja sam se biciklom lagano provezao po selu, u kiosku kupio „L'Equipe“ (francuske „Sportske novosti“ u kojima je prva polovica potpuno posvećena Touru) te naposljetku pronašao ono što sam tražio – šarmantni mali kafić s terasom na malom seoskom trgu. Naručio sam najveću kavu koju su imali, s guštom pripalio cigaretu, listao novine (unatoč tome što je moje znanje francuskog ograničeno na desetak riječi) i bavio se najboljim „sportom“ na svijetu – promatranjem ljudi. Nirvana…
Dečki su se brzo vratili s Telegrapha (prebrzo, ako se mene pita). Uslijedilo je pakiranje bicikala na nosač auta, posljednji francuski ručak (u istom „mom“ kafiću koji je ujedno i restaurant) i oko 13:00 krenuli smo nazad prema Hrvatskoj. Prolazimo kroz 13 km dugački (i bezobrazno skupi!) tunel Frejus na granici Francuske i Italije. Dalje se vozimo sjevernom Padskom nizinom , prolazeći pored Torina, Milana, Bergama, Brescie, Verone, Vicenze, Padove, Venecije… Vidina Honda Civic odlično se drži cijelim putem (uostalom, kao i tijekom kompletnog putovanja tijekom kojeg nam je praktički bila rezervni dom). U noći sa subote na nedjelju napokon stižemo nazad u Požegu.
I to je to ljudi, hvala na čitanju, pozdrav do nekog drugog putovanja i nekog drugog putopisa…
Nema komentara:
Objavi komentar