Nakon svih jučerašnjih uzbuđenja i napora etape na Le Alpe d'Huez, redovni čitatelji ovog bloga (njih sva trojica) vjerojatno su pomislili da smo 4. dan puta malo usporili tempo i odmorili se. Vraga! Naš vođa puta Pavo, od milja prozvan „Pavo armija“, probudio nas je u 6:00. Kao jedini član ekspedicije koji je odslužio vojni rok još ranije nam je objasnio kako se vojnički tušira i sprema u roku od 3 minute, i mi nismo imali nikakvog izbora nego ga disciplinirano slijediti. To što je dobio pokoje gunđanje i grintanje nije ga puno pogodilo jer su u armiji, kako nam je sam objasnio, ionako svi grintali na desetare. (foto album)
Pola sata nakon ustajanja već smo se vozili nazad u Le Bourg d'Oisans na start 19. etape. Ponovo parkiramo na ulazu u grad i biciklima se vozimo do centra. Tamo je naravno već poprilična gužva, a mi napokon imamo šansu promotriti sam gradić – jučer smo kroz njega samo projurili. Ima se što vidjeti – vrlo lijepo alpsko mjesto s odlično očuvanom tradicionalnom arhitekturom, ali i vrlo modernim shopovima. Francuzi su majstori u pronalaženju prave mjere između starog i novog. Bourg inače ima oko 3000 stanovnika (pripada departmanu Isere čiji je glavni grad Grenoble) i unatoč tako malom broju ljudi zapravo je najveće naselje alpske mikroregije Oisans, koju čine dolina rijeke Le Romanche te planine sa sjeverne i južne strane rijeke. Oisans živi od turizma – zimi od skijaša i snowboardera a ljeti od biciklista (cestovnih i MTB) i planinara. Turistička sezona koja doista traje 12 mjeseci.
Na startu etape bilo je puno više od 3000 ljudi. Ispratili smo TdF karavan na njegov put, danas dug 204 km (vozila iz sponzorskog karavana prolaze rutom etape oko sat vremena prije samih biciklista). Zatim smo se razmilili po boksovima ekipa i promatrali zadnje pripreme vozača i osoblja za današnju napornu i dugačku etapu. Uvod u start biciklističke etape pomalo nalikuje na Formulu 1 – svaka ekipa ima svoj „boks“ u kojem se nalaze parkirani autobus koji je dovezao vozače, nekoliko timskih automobila s rezervnim biciklima (oni će pratiti vozače tijekom etape), trenažeri za zagrijavanje, par W&G-sa (wives & girlfriends)… Mehaničari obavljaju posljednje provjere na biciklima, vozači izlaze iz busa i zagrijavaju se na trenažerima te usput daju izjave brojnim novinarima. Oko svakog boksa je hrpa fanova. Francuzi se tiskaju oko autobusa AG2R-a i slave jučerašnjeg pobjednika Riblona, Slovaci kod boksa Cannondale-a čekaju pojavljivanje Sagana, Fuglsang stavlja autograme na danske zastave navijačima u kampu Astane. Ipak, najviše gužve je oko prostora Sky-a, svi žele uhvatiti komadić Chrisa Froomea.
Cijelo to vrijeme odvija se mala svečanost potpisivanja vozača. Svaki biciklist dolazi na binu smještenu na glavnom gradskom trgu i dok spiker čita vozačev „palmares“ (listu njegovih dosadašnjih pobjeda i uspjeha), biciklist se potpisuje na službeni pano (pretpostavljam da tim potpisom pravno prihvaća pravila Toura i uvjete sudjelovanja) i maše okupljenoj publici na trgu.
Petnaestak minuta prije predviđenog vremena starta vozači kreću prema startnoj liniji. Gledam kako Jacku Baueru, Novozelanđaninu iz ekipe Garmin Sharp (ne miješati s Jackom Bauerom iz serije „24“!) prije polaska mehaničar i navijači žele puno sreće tijekom etape. Nažalost, nije ju imao – doživio je gadan pad, licem ravno u bodljikavu ogradu uz cestu, što je rezultiralo s deset šavova, brojnim ožiljcima i odustajanjem na Touru. Start je točno u 10:55, iza automobila s direktorom utrke kreću biciklisti, a iza njih dugačka kolona pratećih timskih i službenih vozila. Negdje oko 10:15 kolona napokon završava i naše promatranje Toura je gotovo – cirkus je otišao iz grada. Sveukupno vidjeli smo cilj jedne zanimljive etape u kojoj je bijeg uspio doći do kraja i ostvariti pobjedu (što nije česta pojava na Touru), individualni kronometar, dvostruki uspon na Le Alpe d'Huez i na kraju etapni start. Nije loše za samo 4 dana…
Tour je otišao, ali naša avantura nije gotova. Jednu stvar jučer nisam obavio do kraja – Le Alpe d'Huez. Stigao sam „samo“ do 4. zavoja, a želio sam doći do kraja. Pavo i Adam također su željeli još jednom odraditi uspon, ovaj put punom snagom, dok je Vida odlučio chillati, odmoriti, i uživati u čarima Bourga. Negdje oko 12:30 nas trojica smo opet bili na početku uspona. Ovaj put znali smo što nas čeka i da od samog početka treba dobro zapeti. Nije više bilo fanatičnih navijača od jučer ali je s lijeve strane ceste, na putu prema dolje, bila dugačka kolona automobila i kampera, u kojima su njihovi umorni i mamurni vlasnici čekali da se ceste oslobode. Poneki su još imali snage uputiti nam pokoji „allez, allez“ ili „go mate!“. Naravno, i danas je tu bila hrpa biciklista koji su se penjali gore.
Današnji uspon bio je teži nego jučer. Bez navijačkog šarenila i ludila glava je stalno mislila na strminu uspona. Noge su bile krute, osjeća se da se već treći dan zaredom uspinjem na solidne visine, a guzica je žuljala i boljela za popiz… Ipak, serpentine su nekako prolazile, prošao sam i moju četvorku od jučer, i uskoro nakon nje došao iznad linije drveća. Hotelski kompleks (koji je tijekom godina prerastao u pravi mali grad) na vrhu bio je blizu, a pogled dolje je sezao duboko u strmu dolinu ispod, u kojoj kućice Bourga sada izgledaju tako sitne. Još samo malo… Zadnja dva kilometra prošao sam u transu – tijelo potpuno slomljeno ali noge mehanički i dalje vrte pedale, a u glavi znam da sam uspio. Vidim oznaku za zadnji kilometar, prolazim kroz tunel i vidim Adama koji se već spušta s vrha. Okreće nazad i „vuče“ me zadnjih 600 metara prema cilju, pratim ga „u točak“ i na kraju uzdižem ruke. „Heroique“, čujem francuskog spikera od jučer u ušima. 1850 metara nadmorske visine, preko 1100 metara visinske razlike u odnosu na Bourg i osvojene „Alpe“! Jedva primjećujem kišu koja je u međuvremenu počela padati. Vrijeme uspona? Zaboravite, katastrofa, ali nije bitno tih 2 sata i dvije minute, bitno je da je vrh osvojen.
Kratki predah, oblačenje jakne i spust nazad do Bourga. Dali smo si oduška na spustu – unatoč mokroj cesti išli smo maksimalno, kao da se osvećujemo planini koja nas je toliko napatila. Prestižemo veliki broj biciklista na „trkaćicama“, na ovom vlažnom asfaltu konačno su i naše debele MTB gume postale prednost. Sastajemo se s Vidom u gradu i zajedno odlazimo na zasluženi obilan kasni ručak, nakon kojeg sjedamo u auto i krećemo prema našem zadnjem smještaju – 60 km udaljenom hotelu „Le Marintan“ u selu St. Michel de Maurienne.
Nije to bila neka obična vožnja. Od Bourga smo prvo krenuli na istok, uzvodno dolinom Romanche, a s naše desne strane pratio nas je strašni Le Meije – 3983 m visoki ledenjak. Cesta N81 postupno se uzdizala do 2085 m visokog prijevoja Lauterat, nakon kojeg smo skrenuli lijevo na malu lokalnu cestu koje je išla prema našem odredištu. Preostalih 30-ak km puta vodilo nas je preko još dva slavna biciklistička „cola“ (prijevoja): Galibier (2646 mnv) i Telegraphe (1566 mnv).Galibier je strašna planina, a to je posebno vidljivo po tako lošem vremenu kakvo nas je gore dočekalo: kiša, vjetar, magla, a temperatura na prijevoju 5 stupnjeva. Svejedno, na desetine biciklista penjale su se na uspon ili spuštale s njega! Iako smo zadnjih nekoliko dana vidjeli svašta (npr. dječicu koja se penju na Huez) ovom prizoru nismo mogli vjerovati. Na Huezu je bilo lijepo vrijeme, ovdje užasno. Mi smo se jedva natjerali na vrhu izići iz auta i fotografirati se, a oni su po kišurinu i vjetru kilometrima išli uzbrdo a sada će se spuštati dolje po toj strmoj, zavojitoj, kliskoj cesti. Brrrr. Chapeau!
Galibier je ujedno i granica između departmana Savoie (Savoja) i ostatka Francuske. Nakon departmana Gornje Alpe, Alpe Gornje Provanse, Isere, ušli smo u naš 4. i posljednji departman na ovom putovanju. Ulaz u Savoju proslavili smo malim zimskim radostima – grudanjem u mjesecu srpnju…
Nema komentara:
Objavi komentar